Izmedju vjerovanja i ateizma

Jednom je u?itelj nevjernik rekao svojim u?enicima: „Samo što vidite stvarno postoji?!“ Odgovorili su: „Da“. Vi primje?ujete bilježnicu, olovku, svesku i stolicu? Sve to je vidljivo i opipljivo, zar ne? „Da“, odgovorili su. On potom re?e: „Da li vidite Boga?“ „Ne“, odgovoriše. „Onda Bog ne postoji“. U?enici su bili zbunjeni, jer su srcem vjerovali da Allah postoji. Me?utim, Allah je otkrio laž u?itelja preko jednog od njegovih u?enika. Nakon što je dobio odobrenje, jedan u?enik upita ostale ?ake: da li ste shvatili ono što vam je u?itelj kazao. Shvatili smo. Dobro. Da li vi vidite sada u?itelja? Da. Da li u?itelj ima pamet? Da, ima. Da li vi vidite njegovu pamet? Ne. Je li tako da samo ono što vidimo postoji. Dakle, naš u?itelj nema pamet jer je ne možemo vidjeti! Potom su se svi u?enici nasmijali, a u?itelj je bio zaprepašten i nikad više nije spominjao ovu temu. Sljede?e je tako?er druga korisna pri?a: ti prihvataš da Allah postoji u potpunoj zavisnosti od zakona slu?ajnog uticaja koji glasi da svaka stvar koja je napravljena ili stvorena mora imati majstora ili stvaraoca. Tako, recimo, tkanina nas upu?uje na tka?a, slika na slikara, a statua na skulptora. Prate?i istu zakonitost univerzum nas upu?uje na svemogu?eg Boga. Mi, onda vjerujemo u tog Stvoritelja, ali možemo slijediti istu zakonitost i upitati, ko je onda stvorio Stvoritelja? Ko je stvorio Allaha o kome ste govorili? Zar vaš dokaz i zakon slu?ajnog uticaja ne vodi ka takvom rezultatu?