Predislamske prilike

DRUŠTVENE PRILIKE
Arapi su imali nekoliko društvenih slojeva s izraženim me?usobnim razlikama. Odnos me?u ljudima plemstva bio je na visokoj ljestvici uspona i napretka. Ljudi su imali slobodu volje i govora, ma koji položaj imali u tom staležu. Kad bi ?ovjek želio pohvaliti arapske vrline, ?ast, hrabrost, plemstvo itd., u ve?ini slu?ajeva bi se u svojoj poeziji obra?ao ženi.
Žena je bila u stanju, samo ako je htjela, dovesti ?itava plemena do mira ili ih zavaditi do te mjere, da me?u njima do?e do prolijevanja krvi, sukoba i ratova. Me?utim, i pored toga, muškarac je bio glava porodice i nosilac glavne rije?i u ku?i. Muž i žena bili su vezani brakom, s dozvolom njenih roditelja ili staratelja, a ona nije imala pravo da im se suprotstavi. U drugim slojevima postojao je obi?aj miješanja muškaraca i žena. To ne možemo objasniti druga?ije, osim da je vladao nemoral, bestidnost, razvrat i prostitucija. Ebu – Davud prenosi od Aiše, r.a., da je vjen?anje u predislamsko doba bilo na ?etiri na?ina:
1. Postojao je brak poput današnjeg. Za momka se na?e djevojka, zaprose je i oni se vjen?aju.
2. Muž kaže ženi, nakon završenog mjese?nog ciklusa, da ide tom i tom ?ovjeku i traži da ona živi s njim. Njen muž joj se ne primi?e dok ne ustanovi da nije trudna s tim ?ovjekom.
Ako ostane trudna, njen muž spolno op?i s njom ako ho?e. Ovo se ?inilo u slu?aju da ?ovjek nije imao djece pa je htio da mu se rodi dijete. Ovakav brak se zvao ?nikahul – istibdai?.
3. Okupi se grupa od tri do deset osoba, pa op?e s jednom ženom. Ako ona ostane trudna, nakon poroda pozove sve u?esnike u sramnom ?inu i svi moraju do?i, a ona odabere onoga koga ona ho?e, da bude otac njenom djetetu. Taj uzima dijete i daje mu porodi?no ime.
4. Okupe se kod žene mnogi muškarci i ona ne smije odbiti nikoga ko je došao. To su uglavnom bile javne žene. Na svoja vrata su stavljale zastavicu kao znak raspoznavanja njihove ku?e. Ko god je želio u?i kod takvih žena, znao je gdje ide. Ako bi takva žena ostala trudna i rodila dijete, okupili bi se svi koji su joj dolazili, a onda bi pozvali fizionomiste – poznavaoce ljudske fizionomije. Zatim bi ona dala dijete onome kome sli?i i ono bi bivalo proglašeno njegovim i ne bi mogao to da odbije.
Dolaskom Objave, Allah, dž.š., poništava sve vrste ovakvih brakova, a dozvoljava samo današnji islamski brak.60
Postojao je kod predislamskih Arapa još jedan na?in braka.
Naime, muškarca i ženu spajale su sablje i koplja, tako što su pobjenici iz plemenskih ratova uzimali žene pobije?enih.
Djeca ro?ena iz tih veza nisu imala nikakva prava na o?instvo, a sramota ih je pratila ?itavog života.
Poznato je da su Arapi predislamskog doba mogli imati onoliko žena koliko su htjeli. ?ak su u isto vrijeme sklapali brak s dvjema ro?enim sestrama, kao i sa ženama svojih o?eva ako bi one ostale udovice ili bile puštenice. O tome govori Kur?an u poglavlju En – Nisa, ajet: 22 i 23.
Tako?er su muškarci mogli dati više neograni?enih rastava (talaka) jednoj ženi.61
Blud i razvrat su uveliko vladali u svim slojevima arapskog predislamskog društva. Ne možemo izdvojiti posebno ni jednu društvenu ljestvicu, izuzev pojedinaca koji su ?asno živjeli i koji su blud smatrali nemoralom i velikom sramotom.
Slobodne žene su bile u boljem položaju od robinja i robinje su predstavljale veliku nesre?u; izgleda da Arapi uglavnom nisu smatrali sramotnim blud koji su ?inili.
Prenosi Ebu – Davud, od Amra bin Šuajba, a ovaj od svoga oca, pa od djeda i kaže: ?Ustao je neki ?ovjek i rekao: ?Ta i ta osoba je moj sin. U?inio sam preljubu s njegovom majkom prije islama?, a Resulullah (s.a.v.s.) re?e: ?Islam ne priznaje tvrdnju da je neko nekome sin, a vrijeme džahilijeta je prošlo!?? Buhatija u svom ?sahihu? u knjizi ?En – Nikah?, naslovio jedno poglavlje ovako: ?Nema braka osim s dopuštenjem staratelja, dijete pripada onome u ?ijoj se postelji rodilo, a preljubniku kamenovanje.?
Pri?a o me?usobnom prepiranju Sa?d bin Ebi – Vekasa i Abd ibn Zum?ata oko sina Zum?atove robinje, poznata je. Sin se zvao Abdurrahman ibn Zuma?at.
Odnos oca i djece mogao se svrstati u nekoliko kategorija. Bilo je onih koji su govorili: ?Naša djeca su naše džigerice koje hode zemljom.? Abilo je i onih koji su ubijali žensku djecu, ili ih živu zakopavali, boje?i se sramote: Bilo je i onih koji su ubijali svoju djecu još u maj?inoj utrobi, boje?i se siromaštva i sramote. O tome govori Kur?an u poglavljima i ajetima: 6:151; 16:58, 59; 17:31 i 81:8.
Me?utim, ne možemo re?i da je ovo bio dominantni vid etike i morala. Arapima je bilo veoma važno da imaju mnogo sinova koji ?e se boriti za svoju zemlju. Opho?enje brata s bratom i brati?ima, kao i ostalom rodbinom, bilo je zasnovano na jakim krvnim vezama. Živjeli su za plemensko rodoljublje, a za njega i umirali. Duh jedinstva vladao je unutar jednog plemena i to je još više pove?avalo rodoljubivost. Temelj društvenog ustrojstva jednog plemena bilo je pojedina?no i krvno rodoljublje. Pridržavali su se nepisanog pravila: ?Pomozi bratu, bio u pravu ili ne.? Naravno, ovo pravilo bilo je u skladu s pravilom islamskog u?enja, koje kaže:
?Pomo? silniku treba da bude takva da bi ga sprije?ila u izvršavanju nasilja.?
Natjecanje u porijeklu i ?asti ?esto je bilo uzrok izbijanja me?uplemenskih ratova, ?ak i me?u onim plemenima ?iji je predak zajedni?ki. To se dešavalo izme?u Evsa i Hazredža, Abesa i Zubjana, kao i Bekra i Tagluba, te nekih drugih.
Me?utim, društveni odnosi izme?u plemena razli?itog porijekla nisu bili jaki i ?vrsti. Oni su se me?usobno uništavali u ratovima. U nekim prilikama poglavari plemena zakazivali su javne skupove na koje su dolazila razli?ita plemena, naro?ito u svetim mjesecima – mjesecima hodo?aš?a. Ti mjeseci bili su Arapima od velike važnosti, jer su u njima uspostavljali normalne ljudske odnose i rješavali mnoge životne probleme.
Ukratko re?eno, društvene prilike bile su u jadnom stanju, a kako i ne bi, kad je neznanje i praznovjerje uveliko vladalo Arabijom, a svijet živio u mnogoboštvu i ideološkom mraku. Žene su se kupovale i prodavale. S njima se postupalo kao s predmetom, dok muškarac nije imao nikakvih – ni ljudskih ni moralnih ograni?enja. Živio je kako je htio i s kim je htio.
Vlast se kretala u krugu bogatih, koji pune kase blagom sa sirotinjskih le?a ili vlasti koja je stalno spremna da ratuje.
EKONOMSKE PRILIKE
Ekonomske prilike su uvijek bile proizvod društvenih. To se najbolje vidi po životnom standardu ljudi tog doba.
Trgovina je bila najve?i izvor materijalnih sredstava za život.
Trgovina se obavljala samo u vrijeme kad su putevi bili sigurni i vrijeme mirnodopsko, a tako nešto bilo je nemogu?e sastaviti na arabijskom tlu, osim u svetim mjesecima. U tim mjesecima održavali su se ?uveni trgova?ki sajmovi. Poznata sajmišta su bila (?suk? – ?aršija) Ukkaz, Zu – Medžaz, Madžna i mnogi drugi.
Što se ti?e zanatstva i ostalih proizvodnih struktura, one nisu bile razvijene, i Arapi su bili dalje od toga nego ijedan drugi narod. Mnoge vrste zanatstva cvjetale su u Jemenu i Hiri, a najpoznatiji su bili kožarstvo i tekstilstvo, dok se u centralnoj Arabiji stanovništvo bavilo sto?arstvom i zemljoradnjom.
Arapske žene prele su vunu i plele odje?u, ali najviše za sebe i za ratnike, jer je sve to bilo izloženo plja?ki napada?a, te nije ni govora bilo o nekoj proizvodnji. Vrijedno je napomenuti, da je ina?e vladalo jedno op?e stanje bijede, gladi i siromaštva.
ETIKA ARAPA
Ne negiramo da su Arapi predislamskog doba imali nekih veoma niskih normi ponašanja, sramotnih radnji i situacija koje odbacuje zdrav razum i ne prihva?a ?ovjekova priroda, ali imali su i te kako pohvalnih i vrijednih kvaliteta kojima bismo se i mi danas mogli diviti i ?uditi. Tu spadaju:
1. Kerem – ?ast i plemenitost u ?emu su se me?usobno natjecali i pomagali. Gotovo polovina predislamskog pjesništva, u kome su bili vrsni majstori, posve?ena je toj njihovoj karakternoj crti. Primjera radi – pojavi se iznenada gost, zimsko doba, gladna godina, a doma?in nema u ku?i ništa drugo osim jedne deve, koja je spas za ?itavu porodicu. Da bi pokazao gostoljubivost i sa?uvao ?ast i obraz porodice, on ustane, i zbog gosta, zakolje devu, naloži vatru i priredi obilnu gozbu. U oblike arapskog kerema ubraja se i njihovo neposredno u?eš?e u izmirenju porodica i smirenju krvoproli?a. ?ovjek je znao u interesu mira, na svoj vrat uzeti i podmiriti tu?u nadoknadu – krvarinu, samo da smiri situaciju u danom momentu. Bitno je bilo zaustaviti prolijevanje krvi koje bi se moglo protegnuti s koljena na koljeno, i time spasiti ?ovjeka.
?esto su u kasidama hvalili sebe, ali su znali hvaliti i druge, pa ?ak i tu?e vladare i poglavare ako to zaslužuju. Arap je iskazivao ?ast prema gostu, nude?i mu vino, bez kojega nisu smjeli govoriti o ?asti. Stoga je upotreba vina bila ?vrsto vezana za ?kerem?, pa su ga opjevali u svojoj poeziji. Arapi su samo stablo grož?a nazivali ?stablo ?asti?, a vino su nazivali ?k?er ?asti.?
U plemenita svojstva Arapa ubrajalo se i kockanje. Smatrali su da je kockanje put, tj. sredstvo druženja, gdje ?e pobjednik pokazati svoju plemenitost i dobrotu, jer ?e od dobitka nahraniti siromašne. Vino je na mnogo mjesta spomenuto u Kur?ani – kerimu, a uporedo s njim i kockanje. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže:
?Pitaju te o vinu i kocki, reci: ?Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta ve?a od koristi.?? (2:219) 2. U lijepo ponašanje Arapa spada i poštovanje ugovora. Ugovor je za njih zna?io vjerski
?in kojeg su se ?vrsto držali. a za njegov interes bili su u stanju i svoju djecu žrtvovati i ognjišta razoriti. O tome nam govore Hanij bin Mes?ud Šejbanija, Samuel bin Adij i Hadžib bin Kerara Temimije. Rijetko se, vrlo rijetko, dešavalo da se ugovor prekine.
3. Osje?aj li?ne ?asti i ponosa rezultirao je odbijanjem bilo kakvog poniženja i ugnjetavanja. Iz toga je proizilazilo da su vrlo rado pokazivali hrabrost, ali i ljubomoru, te su veoma brzo reagirali u danim situacijama. Oni nisu mogli da ?uju rije?i koje imalo mirišu na sramotu i nepravdu, a da ne bi sko?ili i latili se sablje i koplja, pa u rat ako treba, odmah i odjednom, ne vode?i ra?una da i sebe žrtvuju na tom putu.
4. Nisu odustajali od svojih odluka. Ako odlu?e uraditi nešto u ?emu vide svoju slavu i ponos, od toga ih ništa ne može odvratiti, i ?ak su svoje živote dovodili u opasnost na putu izvršenja svojih odluka.
5. U njihove eti?ke vrline spada i blagost, dostojanstvo i smirenost. Opjevali su ih u stihovima, iako su s druge strane, kontrirali junaštvu i brzini borbenog djelovanja.
6. Beduinska bezazlenost i neuprljanost civilizacijom i drugim spletkama, proizvele su kod Arapa iskrenost, povjerenje i ?uvanje od izdaje i klevete. Vidimo iz svega spomenutog da su Arapi, uza sve ove svoje pozitivne i negativne karakteristike, kada se doda geografski i strateški položaj Arabije u odnosu na cio svijet, bili s razlogom odabrani kao narod da ponesu teško breme Objave upu?ene cijelom ?ovje?anstvu i da baš oni budu vodi?i ljudskom društvu, tj. ljudskom ummetu.
Iako su napomenute vrijednosti manjkave u nekim stvarima, a dobre u nekim drugim, ipak su u osnovi dobar temelj lijepim vrlinama od kojih je imao koristi cio ljudski rod, posebno kad je došlo do ispravki koje je u?inio islam.
Od svih spomenutih ta?aka vjerovatno su najvrjednije: poštivanje ugovora, osje?aj li?ne ?asti i ponosa, ustrajnost u izvršavanju svojih odluka.
Nemogu?e bi bilo bez svega ovoga, pobijediti zlo i razvrat, a uspostaviti sustav pravde i dobra. To je bilo mogu?e jedino s ovakvim potencijalom snage i razuma. Arapi su imali i druge vrijednosti, ali nam nije cilj da o njima opširno pišemo.
Kratka pojašnjenja : "Islam je sastavljen od pet stvari: šehadeta i svjedočenja da nema drugog boga osim Allaha – la ilahe illalah, i da je Muhammed Allahov Poslanik – Muhammedun Resulullah, od klanjanja namaza, davanja zekata, obavljanja hadždža i posta mjeseca ramazana!". Klanjanje namaza, Namaz - molitva Allahu dž.š. Zekjat - 2.5% od imovine koja se ne koristi (zlato, novac, nekretnine) koju svaki Musliman izdvaja godišnje za pomoć siromašnima. Hadždž - vjerski obred koji vrši onaj ko može najmanje jednom u životu. Post - proces čuvanja tijela od grijeha, vode i hrane tokom mjeseca Ramazana. Ramazan - mjesec u Islamskom kalendaru u kome je početo objavljivanje Kur'an-a. Islamski kalendar se mjeri Mjesečevom-Lunarnom godinom. Hadis- predanje koje se prenosi od poslanika Muhameda s.a.w.s. Buhari, Muslim dva najpoznatija verodostojna sakupljača i objavljivača Hadisa. Za više pročitajte : šta je islam