Krah darwinizma

Niko nikada nije proizveo neku vrstu mehanizmom prirodne selekcije. Naprimjer: u jednom krdu jelena, pod prijetnjom divljih životinja, prirodno je da ?e preživjeti oni koji brže tr?e. To je istina. Ali, bez obzira koliko dugo ovaj proces trajao, on ne?e tranformirati jelene u neku drugu živu vrstu. Ovi jeleni ?e uvijek ostati jeleni.

U XIX  stolje?u ?ije  su lozinke bile borba za opstanak, natjecanje, klasna borba, trgovinsko suparništvo nacija, vojni sukobi, a borba za opstanak dobila smisao na?ela mržnje, roðen je 12. februara 1809. godine Charles Robert Darwin u Shrewsburyju, Engleska.

Bio je peto dijete i drugi sin Roberta Waringa Darwina i Suzane Wedgwood. Kao i neki znanstvenici prije njega, Darwin je vjerovao kako je cijeli život na Zemlji evoluirao (postupno se razvijao) tokom miliona godina od nekih zajedni?kih predaka.

«Nazvao sam ovaj princip, po kojem je sa?uvana svaka mala varijacija, ukoliko je korisna, terminom prirodni odabir.» (Charles Darwin prema «Porijeku vrsta»)

Iz ?injenice promjena organskog života i teških uvjeta održanja vrste, Darwin je iznio princip selekcije, izbora ja?ih u borbi za život, za opstanak (struggle for life).

?etiri teorije

Od 1831. do 1836. godine Darwin je radio kao prirodnjak na brodu Beagle sa britanskom znanstvenom ekspedicijom oko svijeta. U Južnoj Americi Darwin je pronašao fosile izumrlih životinja koji su bili sli?ni današnjim vrstama. Na otoku Galapagos u Pacifiku zapazio je mnoge varijacije meðu biljkama i životinjama zajedni?ke vrste iste onima iz Južne Amerike. Ekspedicija je posjetila mnoga mjesta širom svijeta pa je Darwin svugdje prou?avao biljke i životinje skupljaju?i uzorke za daljnje studije. Po svom povratku u London, Darwin je izvršio cjelovita istraživanja svojih zabilješki i uzoraka. Kao ishod studije, proizišlo je nekoliko teorija:

jedna:  evolucija je postojala;

druga:  evolutivne promjene su bile postupne, za šta su trebale hiljade ili milioni godina;

tre?a: primarni mehanizam evolucije bio je proces nazvan ‘’prirodni odabir’’ (prirodna selekcija);

?etvrta:  milioni vrsta koje danas žive postale su iz jedne originalne forme života kroz proces grananja nazvan “specijalizacija”.

Darwinova teorija evolucione selekcije smatra kako varijacije unutar vrste nastaju slu?ajno te da preživljavanje ili izumiranje svakog organizma determinira sposobnost tog organizma da se prilagodi (adaptira) okolišu.

Postavio je ove ?etiri teorije u svojoj knjizi “O porijeklu vrsta sa zna?enjem prirodnog odabira ili sa?uvanje favoriziranih vrsta u borbi za život” (1859.) ili kra?e “Porijeko vrsta”. Nakon objavljivanja ”Porijekla vrsta’’ Darwin je nastavio pisati o botanici, geologiji, zoologiji do svoje smrti 1882. godine.

Na putovanju Beaglom (1831.–1836.) Darwin je sakupio i opisao hiljade životinja i biljaka. U Južnoj Americi promatrao je adaptaciju organizama na razli?ita staništa od džungle do travnjaka i planinskih staništa. U umjerenim podru?jima vrste više sli?e vrstama tropskih podru?ja Južne Amerike nego odgovaraju?im vrstama umjernih podru?ja Evrope.

Naprimjer, na travnjacima Argentine nema ze?eva, postoje štakori koji sli?e ze?evima. Ovi štakori nisu vezani sa evropskim ze?evima, ali su sli?ni ostalim štakorima u Južnoj Americi. Štaviše, fosili u Južnoj Americi nisu nalik na evropske fosile nego su sli?ni sa izumrlim (kao i sada živu?im) biljkama i životinjama u Južnoj Americi.

Darwina su posebno intrigirale ptice zebe na Galapagosu, ostrvu lociranom oko 500 milja od kopna Južne Amerike. Ove pti?ice, iako jedinstvene, jasno su vezane za vrste sa kopna. Postoji 14 razli?itih vrsta roda Galapagos zeba koje su adaptirane na posebne režime prehrane. Darwinje sakupio podatke uklju?uju?i i promatranja varijabilnosti doma?ih životinja, naprimjer pasa, koji su uzgajani generacijama selekcioniranog uzgajanja.

Uz crteže sopstvenih zapažanja, Darwin je crtao iz radova Linnaeusa (kreacioniste poznatog po egoisti?koj proklamaciji – Bog stvara, Linnaeus ureðuje) i Cuviera, kreacioniste ali i komparativnog morfologa, osniva?a paleontologije, koji je smatrao kako je diskontinuitet fosila u razli?itim slojevima posljedica katastrofa, kao poplave, koje su izazvale izumiranje mnogih vrsta koje su živjele u odreðeno vrijeme.

Ovaj pristup je prihva?en od nekih modernih geologa (i naziva se katastrofizam):

–  Huttona i Lyella, koji su geološke procese smatrali sporim i suptilnim tokom miliona     godina, ali voðeni u velike izmjene, tako je starost Zemlje radikalno druga?ija od 6000 godina o kojima govore biblijski kreacionisti),

– Malthusa, koji je zaklju?io kako su rat i glad neizbježni u ljudskoj populaciji koja raste brže od raspoloživih resursa, i Lamarcka, koji je predložio teoriju evolucije zasnovanu na kontinuiranom procesu postupnih modifikacija prema dobivenim osobinama.

Darwin i Wallace skupa su iznijeli mnoštvo ?injenica uklju?uju?i geografsku rasporeðenost organizama, komparativnu morfologiju organizama i njihovih prethodnika – fosila. Tvrdili su da dugotrajne promjene okoliša, uklju?uju?i pomjeranja kopna i klimatske promjene, mogu služiti u procesu prirodnog odabira tokom mnogih generacija sa rezultatom mnoštva vrsta izraslih iz jednog zajedni?kog prethodnika. Darwin je ovo nazvao “porijeklo sa

modifikacijom”, a pojam evolucija je uveden kasnije.

Darwinova ideja može biti prikazana citatom iz “Porijekla vrsta”:

‘’Kako se raða sve više individua neke vrste koje mogu preživjeti, i kao posljedica postoji ?esto ponavljaju?a borba za egzistenciju, slijedi da svako bi?e, ukoliko se mijenja na bilo koji na?in koristan za njega, pod kompleksnim i razli?itim uvjetima života, imat ?e bolje šanse za preživljavanje i tako biti prirodno odabrano. Iz snažnog principa prenošenja svojstava bilo koja odabrana varijacija teži propagaciji u svoju novu i modificiranu formu.” (Uvod)

U razmatranju teorije Darwina i Wallacea treba zapaziti da klju?na uloga u hereditetu (naslijeðu), koju imaju nukleus, hromosomi i DNA, nije dokazana do 1892., 1903. i 1943.

Uz ovo, Darwin – Wallaceova teorija evolucije razvijena je bez osvrta na zna?enje Mendelovih radova o nasljeðivanju (koji su ina?e temelj genetike). Da ironija bude ve?a, Mendel je pisao Darwinu o svojim idejama, ali je Darwin previdio njihov zna?aj.

Potonje studije privukle su u zajedništvo polja evolucije, genetike i molekularne biologije. Naprimjer, nasljedna bolest ‘’anemija srpastih stanica” uzrokovana je malim izmjenama u DNA koje su uzrokovale izmjene u proteinu hemoglobina eritrocita. Individue sa dva gena za srpaste stanice imaju bolest i mogu umrijeti, ali one jedinske sa jednim genom imaju ve?u otpornost na malariju. Stoga se vidi da ovaj gen ima prednost u preživljavanju za afri?ka podru?ja sa malarijom.

Ne produciraju sve promjene DNA ovako dramati?ne efekte na proteine kod onih koji imaju ove proteine. Neke promjene u DNA imaju samo minorne efekte ili nemaju dodirnih efekata na organizam. Sistemati?nom usporedbom DNA razli?itih organizama mogu?e je odrediti stepen sli?nosti i razlika izmeðu organizama i pokazati filogenetsku (evolucionu) relaciju izmeðu njih.

Nije više smisleno, osobito danas, govoriti o teoriji evolucije impresionirano ili pak sa “olakšanjem” da je ovom teorijom pao teret tajne otkud i kako ?ovjek.

Nakon otkri?a zakona genetike (prva polovina 20. stolje?a), Darwinova teorija je ušla u duboku krizu. Skupina znanstvenika se 1941. godine okupila u okviru Geological Society of America u pokušaju pronalaska rješenja o?uvanja darvinizma. Napoznatiji od njih bili su paleontolozi, zoolozi i geneti?ari: Stebbins, Dobznhansky i Mayr. Njihove diskusije bile su usmjerene na pitanje porijekla pogodnih varijacija koje su navele žive organizme da evoluiraju. Ideja koju su iznijeli zvala se “slu?ajna mutacija”, a teorija koju su predložili “moderna sinteti?ka evoluciona teorija”. Ovaj pokret postao je poznat kao “neodarvinizam” i dodao je Darwinovoj tezi prirodne selekcije komponentu genetske mutacije. Neodarvinisti su pokušali ustanoviti primjere “pogodnih mutacija” pokušavaju?i hiljade eksperimenata sa mutacijama. Nikada nisu uspjeli proizvesti korisnu mutaciju. Pokušaji dokazivanja slu?ajnog postanka živih organizama takoðer su propali.

Fosilni zapisi nikada i nigdje u svijetu nisu dokazali “prijelazne oblike” u nekoj postupnoj evoluciji živih organizama od primitivnih ka naprednijim vrstama.

U novije vrijeme (70. godine prošlog stolje?a) neki znanstvenici predložili su model evolucije nazvan “punctuated equilibrium” (Eldrege i Gould). Prema njima, evolucioni skokovi su rezultati velikih mutacija kao posljedica “incidenta – nezgode” u genetskoj strukturi. Teško se može smatrati racionalnim objašnjenje da je “jedna ptica odjednom isko?ila iz reptilskog jajeta” jer, po mišljenju evolucionista, evolucija jedne vrste u drugu zahtijeva veliku i povoljnu promjenu u genetskoj informaciji.

Ipak, niti jedna mutacija ne poboljšava genetsku informaciju niti joj dodaje novu. Stoga se neodarvinizam više približio ideološkoj dogmi izgubivši osobenosti znanstvene teorije.

Današnja “teorija evolucije” zagovara da je život evoluirao preko dva naturalisti?ka mehanizma: “prirodna selekcija” i “mutacija”. Teorija govori kako su dva mehanizma komplementarna.

Prirodna selekcija prije Darwina definirana kao “mehanizam koji vrste ?ini nepromjenjivim”, dok je Darwin bio prvi koji je pretpostavio evolucionu snagu ovog procesa. Od tada do danas nije naðen niti jedan dokaz ovom mehanizmu. Niko nikada nije proizveo neku vrstu mehanizmom prirodne selekcije. (Naprimjer: u jednom krdu jelena, pod prijetnjom divljih životinja, prirodno je da ?e preživjeti oni koji brže tr?e. To je istina. Ali, bez obzira koliko dugo ovaj proces trajao, on ne?e tranformirati jelene u neku drugu živu vrstu. Ovi jeleni ?e uvijek ostati jeleni.)

Mutacije su prijelomi ili zamjene koje se odigrava u DNA molekuli, koja se nalazi u jezgri ?elije živog organizma i koja sadrži sve genetske informacije.

Do sada nije izvedena niti jedna korisna mutacija. Sve su se pokazale štetnim:

–  Direktne posljedice mutacija su štetne.

–  Mutacije ne dodaju nove informacije u DNA jednog organizma.

–  Da bi mutacija mogla biti prenesena na sljede?u generaciju, ona se mora odigrati u reproduktivnim stanicama organizma.

Prema teoriji evolucije, svaka živa vrsta proizašla je iz svoga prethodnika. Prethodno postoje?e vrste pretvorile su se vremenom u nešto drugo i sve su vrste nastale na ovaj na?in.

U ‘’Porijeklu vrsta’’ Darwin je objasnio: “Ukoliko je moja teorija istinita, bezbrojne prijelazne vrste, koje najbliže povezuju sve vrste jedne iste grupe, posve sigurno su morale postojati… Stoga bi dokaz njihovog bivšeg postojanja trebao biti naðen jedino meðu fosilnim ostacima.” (Charles Darwin, The Origin of Species: A Facsimile of the First Edition, Harward University Press, 1964. strana 179.)

Evolucionisti su još od sredine 19. stolje?a širom svijeta tragali za fosilima i kopali traže?i nedostaju?e karike. Uprkos njihovim najve?im naporima još uvijek nije otkrivena niti jedna prijelazna forma. Svi fosili izvaðeni na iskopinama pokazali su da se, suprotno vjerovanjima evolucionista, život pojavio na Zemlji iznenada i potpuno formiran.

Pokušavaju?i dokazati svoju teoriju, evolucionisti su nesvjesno uzrokovali da ona kolabira.

Kada se ispitaju Zemljini slojevi i fosilni zapis, može se vidjeti da su se svi živi organizmi pojavili istovremeno. Najstariji sloj Zemlje u kome su naðeni fosili živih bi?a je onaj iz perioda nazvanog kambrij. Njegova starost je procijenjena na 500-550 miliona godina. Živa bi?a naðena u slojevima koji pripadaju kambrijskom periodu pojavila su se u fosilnom zapisu iznenada – nema njihovih prethodno postoje?ih predaka.

Fosili naðeni u kambrijskim stijenama pripadaju puževima, trilobitima, spužvama, kišnim glistama, meduzama, morskim ježevima i drugim kompleksnim beski?menjacima. Ovaj široki mozaik živih organizama, na?injen od jednog tako velikog broja kompleksnih stvorenja, pojavio se tako iznenadno da se taj ?udesni dogaðaj u geološkoj literaturi naziva “kambrijska eksplozija”.

Kao što se može vidjeti, fosilni zapis ukazuje da živa bi?a nisu evoluirala iz primitivnih u napredne forme, nego da su se umjesto toga pojavila iznenada, naprasno i u jednom savršenom stanju. Ukratko, živa bi?a nisu postala evolucijom, ona su bila stvorena.

“Rekonstrukcije” fosila

Rekonstrukcije se mogu definirati kao crtanje slika ili konstruiranje modela živog bi?a na bazi jedine kosti, ponekad na bazi samo jednog fragmenta koji je iskopan. “Ljudi-majmuni” koje mi vidimo u ?asopisima ili filmovima ustvari su rekonstrukcije. U svojim slikama i rekonstrukcijama evolucionisti namjerno daju oblik crtama koje ustvari ne ostavljaju nikakve fosilne tragove na na?in da podržavaju evoluciju. Primjer: graða nosa i usana, oblik kose, oblik obrva i druge dlake na tijelu. Oni takoðer izraðuju detaljne slike, slikaju?i ova imaginarna bi?a kako hodaju sa svojim obiteljima, kako love ili u drugim prilikama njihovog svakodnevnog života. Meðutim, svi ovi crteži samo su tvorevine mašte i nemaju ekvivalent u fosilnom zapisu. Earnst A. Hooten sa Harvardskog univerziteta objašnjava ovu situaciju ovako: “Pokušati restaurirati mehke dijelove je jedan ?ak još hazardniji poduhvat. Usne, o?i, uši i nagib nosa ne ostavljaju indicija na dijelovima kostiju koje leže ispod njih. Vi sa jednakom lahko?om na neadertalnoj lobanji možete modelirati osobine ?impanze kao i crte lica filozofa.”

Scenarij evolucije ?ovjeka

Darvinisti?ka teorija drži da je savremeni ?ovjek evoluirao iz neke vrste majmunolikih bi?a. Tvrdi se da su za vrijeme ovog navedenog evolucionog procesa, za koji se pretpostavlja da je po?eo prije 4-5 miliona godina, postojale neke “prijelazne forme” izmeðu savremenog ?ovjeka i njegovih predaka.

Prema ovom potpuno imaginarnom scenariju, postojale su 4 osnovne kategorije:

• Australopithecus
• Homo habilis
• Homo erectus
• Homo sapiens

(Neki kandidati za prijelazne forme iz prošlosti kao Ramapithecus morali su biti potpuno isklju?eni iz imaginarnog stabla evolucije ?ovjeka nakon što je shva?eno da su oni bili obi?ni majmuni.)

David Pilbeam, Human Loss and Early Ancestor, Science, April 1982, strana 6-7.

Sve vrste Australopithecusa su izumrli majmuni koji podsje?aju na majmune današnjice. Godine 1994. jedan tim sa Univerziteta u Liverpoolu zaklju?io je da su “Australopithecusi ?etveronošci.”

Fred Spoor, Bernard Wood Frans Zonneveld, “Implication of Early Hominid Labyrintine Morphology for Evolution of Human Bipedal Locomotion”, Nature, vol. 269, June 23, 1994. str. 645-648.

Australopithecusi nemaju veze sa ljudima i oni su samo izumrla majmunska vrsta.

Homo habilis kao klasa predložen je 60-ih godina 20. stolje?a kao “karika” ili “prijelazna forma” Australopithecusa u savremenog ?ovjeka. Ipak, morfološke osobenosti (prsti na rukama i nogama pogodni za penjanje, struktura donje vilice nalik današnjim majmunima, lobanjski volumen od oko 500 ccm) ukazivali su da je on majmun.

1994. godine analize antropologa Holly Smitha pokazale su da Homo habilis nije bio “homo” nego “majmun”. Spoor, Wood i Zonneveld su koriste?i metod komparativne analize polukružnih kanala unutarnjeg uha ljudi i majmuna pokazali znatnu razliku kanala ljudi koji hodaju uspravno i majmuna koji hodaju savijeni nadolje. Kanali unutarnjeg uha Homo erectusa bili su isti kao u savremenog ?ovjeka.

Fred Spoor, Bernard Wood Frans Zonneveld, “Implication of Early Hominid Labyrintine Morphology for Evolution of Human Bipedal Locomotion”, Nature, vol. 269, June 23, 1994. str. 645-648.

Iznesena su dva važna rezultata:

–  Fosili koji su ozna?eni kao Homo habilis ustvari ne pripadaju klasi “homo”, tj. ljudi, nego klasi Australopithecusa, tj. majmuna.

–  Homo habilis i Australopithecusi bili su živa bi?a koja su imala povijen hod i zbog toga kostur majmuna. Oni ni u kom pogledu nisu imali nikakvu vezu sa ljudima.

Homo erectus je kategorija  za koju se tvrdi da je najprimitivnija ljudska vrsta. Rije? “erect” (što zna?i uspravan) ovo i implicira. Evolucionisti su morali odvojiti ove ljude od prethodnih kategorija dodaju?i kvalitet “uspravnosti”, zato što su svi dostupni fosili Homo erectusa uspravni u takvoj mjeri koja nije uo?ena u bilo kojeg primjerka Australopithecusa ili Homo habilisa. Ne postoji razlika izmeðu kostura savremenog ?ovjeka i Homo erectusa. Naj?uveniji od svih primjeraka Homo erectusa naðenih u Africi je fosil “Narikotome homo erectus” ili “Turkana dje?ak”. Potvrðeno je da je to fosil 12 godina starog dje?aka koji bi bio 1,83 m visok u svom adolescentnom dobu. Uspravna graða kostura ovog fosila nije druga?ija od one savremenog ?ovjeka.

Molekularni ?orsokak evolucije

Kompleksna graða žive stanice nije bila poznata u Darwinovo doba i pripisivati život slu?ajnostima i prirodnim  uvjetima u to je vrijeme za evolucioniste bilo dovoljno ubjedljivo. Tehnologija 20. stolje?a zavirila je i zadubila se u najsitnije djeli?e života i otkrila da je ?elija – stanica najkompliciraniji sistem sa kojim se ?ovje?anstvo ikada susrelo.

Ona je toliko kompleksna da ?ak ni visoki nivo tehnologije koji je ?ovje?anstvo postiglo ne može proizvesti jednu takvu stanicu. Nikada ni jedan pokušaj da se kreira umjetna stanica nije postigao uspjeh. Ustvari, svi pokušaji da se to u?ini su napušteni.

Evolucija nije uspjela objasniti ?ak ni postanak gradivnih blokova stanice. U prirodnim uvjetima nije mogu?e formiranje ?ak i samo jednog proteina od hiljada složenih proteinskih molekula koje izgraðuju stanicu. Odsustvo, dodavanje ili zamjena samo jedne aminokiseline u strukturi proteinske molekule uzrokuje da taj protein postane beskorisna gomila molekula. Svaka aminokiselina mora biti na pravom mjestu i u pravilnom poretku. Teorija evolucije koja tvrdi da se život pojavio pukim slu?ajem nema izgleda pred ovim poretkom, budu?i da je on isuviše ?udesan da bi se objasnio slu?ajnoš?u.

Vjerovatno?a da prosje?na proteinska molekula izgraðena od 500 aminokiselina prisutnih u ta?no odgovaraju?oj koli?ini i smještenih u ta?no odgovaraju?em redoslijedu, uz vjerovatno?u da sve aminokiseline koje ona sadrži budu samo lijevostrano orijentirane i da budu spojene jedino peptidnim vezama je  “1 : 10950”.

Pri?a o cigli

Ako neko vjeruje da živa ?elija može postati slu?ajno, tada ne postoji ništa što bi ga moglo sprije?iti da vjeruje u sli?nu pri?u koju ?emo sada ispri?ati. To je pri?a o jednom gradu: Jednog dana grudva ilova?e, pritisnuta izmeðu stijena na neplodnoj zemlji, nakon kiše postane vlažna. Kada je sunce izašlo, ova vlažna ilova?a se osuši, stvrdnu i poprimi krut otporan oblik. Kasnije se ove stijene koje su poslužile kao kalup nekako raspadoše u komadi?e i onda se pojavi pravilna, dobro oblikovana i ?vrsta cigla. Ova cigla je godinama ?ekala, pod istim prirodnim uvjetima, da se formiraju druge cigle sli?ne njoj. Ovaj proces se nastavio sve dok se stotine i hiljade istih cigli nisu formirale na tom istom mjestu. Meðutim, sasvim slu?ajno, nijedna od ovih cigli, koje su prethodno formirane, nije bila ošte?ena. Iako su, u periodu od nekoliko hiljada godina, bile izložene oluji, kiši, vjetru, suncu i hladno?i, te cigle nisu napukle, nisu se prelomile, niti su bile odvu?ene sa tog mjesta, nego su ?ekale tu, na istom mjestu, sve sa istom “namjerom”. Kada je njihov broj postao adekvatan, one su podigle zgradu poredavši se jedna uz drugu i postavivši se jedna iznad druge sasvim slu?ajno, uz pomo? djelovanja prirodnih sila, vjetrova, oluja ili tornada. U meðuvremenu, pod utjecajem prirodnih sila, u savršenom vremenskom slijedu, nastali su materijali kao cement ili šljunak i umetnuli se izmeðu njih, da bi ih spojili. Dok se sve ovo dogaðalo, željezna ruda se pod zemljom, uz pomo? prirodnih utjecaja oblikovala i položila temelje zgrade koja ?e nastati od ovih cigli. Na kraju ovog procesa podignuta je jedna kompletna zgrada, nimalo ošte?ena, sa svim njenim graðevnim materijalom, drvenarijom i instalacijama. Naravno, zgrada se ne sastoji samo od temelja, cigli i cementa. Kako je onda ostali materijal pribavljen? Odgovor je jednostavan: sav materijal koji je bio potreban za izgradnu zgrade postojao je u zemlji, na mjestu gdje je zgrada izrasla. Silikon za staklo, bakar za elektri?ne kablove, željezo za stubove (armaturu), grede itd… itd.. Sve se to nalazilo ispod zemlje u ogromnim koli?inama. Bila je potrebna još jedino vještina ”prirodnih sila” da oblikuje i smjesti ove materijale na njihovo mjesto unutar zgrade. Sve instalacije, drvenarija i ostalo, smješteno je izmeðu cigli uz pomo? vjetrova, kiše i zemljotresa. Sve je išlo tako dobro da su se cigle razmjestile na takav na?in da su meðu sobom ostavile neophodan prostor za prozore, kao da su znale da ?e se kasnije, pod djelovanjem “prirodnih uvjeta”, formirati nešto po imenu staklo. Štaviše, one nisu zaboravile ostaviti prostora za instaliranje vode, struje i sistema za grijanje, koji ?e se takoðer slu?ajno formirati. Sve je išlo tako dobro da su slu?ajnosti i “prirodni uvjeti” proizveli savršeno dizajniranu zgradu.

Teorija evolucije tvrdi da je život nastao slu?ajno. To je tvrdnja koja nije ništa manje apsurdna nego naša pri?a, zato što stanica, sa svim svojim visokokvalificiranim sistemima za komuniciranje, transport i upravljanje, nije ništa manje složena od bilo kojeg grada, kako je opisuju  najve?i svjetski stru?njaci iz oblasti citologije i biohemije, a broj ?elija u ljudskom organizmu se procjenjuje na oko 75 biliona.

Temeljne ?injenice koje se mogu rezimirati:

1. Teorija evolucije je pobijena u prvom stadiju

Evolucionisti još nisu u stanju objasniti ?ak ni nastanak samo jednog proteina neophodnog za život. Prora?uni mogu?nosti, fizi?ke i hemijske formule dokazale su nemogu?nost slu?ajnog postanka života.

2. Teorija evolucije ne?e biti potvrðena ni u budu?nosti

Otkrivanjem detalja vezanih za graðu i funkciju žive stanice, postignuta je mnogo ve?a kategori?nost da stanica nije toliko proste graðe da bi se, kao što se to smatralo u vrijeme primitivne nauke iz Darwinovog vremena, mogla oformiti sama kao produkt nekih slu?ajnosti. Pozadina i neutemeljenost teorije evolucije svakim danom postaje sve jasnija i ne?e se smjeti pojavljivati pred javnoš?u koja ?e biti upoznata sa stvarnom situacijom.

3. Nepremostivi problem evolucije: razum
?ovjek je svjesno bi?e, posjeduje volju, mo? razmišljanja, govora, mo? donošenja odluka, rasuðivanja… Sve ove odlike su funkcije razuma koji ?ovjek posjeduje. Razum je najve?a razlika koja stvara jaz izmeðu ?ovjeka i životinja. Nikakva fizi?ka sli?nost ne može nadomjestiti ovu najve?u razliku izmeðu ?ovjeka i ostalih živih bi?a.

Kratka pojašnjenja : "Islam je sastavljen od pet stvari: šehadeta i svjedočenja da nema drugog boga osim Allaha – la ilahe illalah, i da je Muhammed Allahov Poslanik – Muhammedun Resulullah, od klanjanja namaza, davanja zekata, obavljanja hadždža i posta mjeseca ramazana!". Klanjanje namaza, Namaz - molitva Allahu dž.š. Zekjat - 2.5% od imovine koja se ne koristi (zlato, novac, nekretnine) koju svaki Musliman izdvaja godišnje za pomoć siromašnima. Hadždž - vjerski obred koji vrši onaj ko može najmanje jednom u životu. Post - proces čuvanja tijela od grijeha, vode i hrane tokom mjeseca Ramazana. Ramazan - mjesec u Islamskom kalendaru u kome je početo objavljivanje Kur'an-a. Islamski kalendar se mjeri Mjesečevom-Lunarnom godinom. Hadis- predanje koje se prenosi od poslanika Muhameda s.a.w.s. Buhari, Muslim dva najpoznatija verodostojna sakupljača i objavljivača Hadisa. Za više pročitajte : šta je islam